Rijetko koja djevojka na početku braka zna dobro da se snalazi u kuhinji.
Srećom, tu su naše majke i bake, koje su uvijek spremne da podijele kulinarski savjet.
Ali nekada je previše komplikovano…
BONUS:
Naselje u kojem je godišnja kirija 88 centi
Prije tačno pet vijekova je bogati trgovac iz Augsburga stavio svoje kuće na raspolaganje siromašnima. Naselje postoji i danas, po istom principu, uz simboličnu stanarinu. DW u posjeti najstarijem socijalnom naselju na svijetu.
Stambeno naselje Fuggerei sa kućama obraslim zimzelenom i komotnim trgovima jedno je od najvećih atrakcija u njemačkom Augsburgu.
Ali, živopisno naselje u srcu bavarskog grada je mnogo više od toga: to je veliki socijalni projekat koji već pet vijekova godina u 67 kuća sa 142 stana pruža krov nad glavom za oko 150 siromašnih ljudi. Još 80 ljudi je na listi čekanja.
Ko ovdje želi da živi mora da ispunjava par uslova. Njih je 1521. utvrdio bogati trgovac Jakob Fugger iz Augsburga.
U „kućama za sirοmašne“ smještani su nadničari ili zanatlije koji su malo zarađivali. Oni su morali biti časni i truditi se oko zaposlenja. Prοsjaci nisu imali nikakve šanse – za njih su, smatrao je Jakob Fugger, nadležni grad i crkva. Osim toga, stanari su morali da potiču iz Augsburga, da budu katolici i da se triput dnevno mole za spas duše trgovca Fuggera
Zauzvrat je od stanara zahtijevao godišnju stanarinu od jednog rajnskog guldena – to je odgovaralo otprilike sedmičnoj plati jednog zanatlije. Što se tiče iznosa stanarine, ništa se nije promijenilo već 500 godina.
Danas se jednom godišnje mora platiti simboličnih 88 centi. I dalje svi stanari moraju biti katolici – a da li se stvarno triput dnevno mole za dušu osnivača naselja, to je teško provjeriti, piše Deutsche Welle.
Stanari danas
Noel Gvobadia (27) živi u Fuggerovom naselju od tinejdžerskih dana. Njegova samohrana majka se s njim i njegovim mlađim bratom doselila u Fuggerei jer nije mogla da zaradi dovoljno.
„Većina ljudi koji su ovde živjeli bili su prilično starija generacija“, prisjeća se Gvobadia. „Brinuo sam kako će to izgledati. Tim prije što smo bili prva porodica migrantskih korijena u naselju. Ali, njegovi strahovi su bili neopravdani.
Osnovni koncept naselja podstiče dobrokomšijske odnose. „Mora se samo međusobno razgovarati“, kaže Noel Gvobadia. „Svi smo sjedili u vrtu pivnice, onda jedan drugome pomogne recimo kod podešavanja televizora – i nakon kratkog vremena kao da je čovjek stekao novu porodicu.“
Bake i djedovi iz naselja već odavno su postali dobri prijatelji s kojima zbija šale, popije pivo i od kojih se čuje poneki dobar savjet. Kad se Noel s 20 godina odselio iz majčinog stana, ostao je vjeran naselju. Sad tamo ima mali apartman samo za sebe.
„To me oslobodilo velikoga straha od potrage za stanom na tržištu“, kaže on. „Zahvaljujući niskoj stanarini, od ono malo novca što sam zarađivao za vrijeme strukovnog obrazovanja mogao sam dobro da živim, i potpuno se koncentrišem na planove za budućnost.“
Važan osjećaj zajedništva
Ilona Barber (71) već šest godina živi u naselju. Ona se prijavila jer njena mala penzija nije bila dovoljna za pokrivanje troškova. „Na Badnje veče sam dobila vijest da ću ovde dobiti stan“, priča ona. „To je za mene bio božićni poklon.“
Od tada ona s dva psa, dvije mačke i šest ptica živi na 55 kvadratnih metara – i već odavno je važan oslonac u naselju.
Ako nije upravo angažovana da od turista na ulazu u Fuggerei naplaćuje naknadu za posjetu naselju – što je jedan od izvora prihoda socijalnog naselja – onda za komšije obavlja neke male poslove ili ide na ćaskanje ili gledanje filmova koje organizuju stanari. „Cijenim solidarnost, zajedništvo koje ovdje vlada“, kaže ona. „I naravno činjenicu da ne moram da razmišljam o svakom feningu koji trošim.“
Za stanovnike se brinu dvije socijalne radnice. Doris Hercog je odgovorna za provjeru zahtjeva za stanovanjem u naselju, za posredovanje u slučaju spora između komšija, a pomaže i u rješavanju problema s birokratijom. „Kontaktiram zdravstvena osiguranja i bolnice, često stanare pratim kad moraju u neku državnu ustanovu ili kad je potrebno obezbijediti osnovnu socijalnu pomoć“, kaže ona.
Zauzvrat se očekuje da se stanari naselja sami angažuju gdje je potrebno – na radovima u vrtu ili ako je potreban noćni čuvar. Jer, svakoga dana tačno u 22 sata zaključavaju se ulazna vrata „sela u gradu“. Svaki stanar koji nakon toga želi da uđe u naselje, mora noćnom čuvaru da plati 50 centi.
Pogled u budućnost
Jakob Fugger je povelju o osnivanju naselja potpisao u augustu 1521. Za ono vrijeme je bilo neobično što siromašnima hoće da pomogne veletrgovac, koji je bogatstvo stekao prije svega vađenjem ruda. U to vrijeme su djeca siromašnih roditelja oduzimana, a roditelji slati u radni logor. Odatle najčešće nije bilo povratka.
„Jakob Fugger je omogućio ljudima da porodica ostane na okupu“, kaže Astrid Gabler, portparolka Fondacije Fuger. „On je bio uvjeren da će tako lakše ponovo stati na sopstvene noge.“
Od osnivanja je Fuggerovo naselje stalno raslo. Građeni su novi stanovi, a u Drugom svjetskom ratu je izgrađen bunker za slučaj vazdušnih napada. U međuvremenu postoji i prodavnica sa suvenirima i muzej za brojne turiste.
Bit socijalnog naselja koje slavi 500. rođendan je takozvani „Fuggerov kod“ – „kao uzor za buduća socijalna naselja po cijelom svetu“, kaže Astrid Gabler. „Jakob Fugger je ovdje stvorio model. Želimo da u budućnosti svuda u svijetu nastanu ovakva socijalna naselja.“
Pri tom naravno valja voditi računa o lokalnim uslovima, naglašava ona. To što stanari Fuggerovog naselja moraju biti katolici odražava tadašnje vrijeme i okolinu, kaže Gabler. Ali, kaže, moguća su i sekularna socijalna naselja ili ona u kojima žive pripadnici drugih vjera „sve dok slijede humanističke ideale“.
Fondacija je još uvijek je u rukama porodice Fugger. Stanar Noel Gvobadia je svjestan duge istorije četvrti. „Bio sam najmlađi stanar koji je sam živio u jednom stanu najstarijeg socijalnog naselja na svijetu“, kaže on uz osmijeh. „Zar to nije kul, sa 27 godina sam dio priče duge 500 godina.“
