Svi smo se u životu susreli s neprijatnim i zlim ljudima, koji razmetljivo nose masku sušte vrline. Takvi ljudi namerno povrijeđuju druge, ne zaboravljajući da se pritom ljubazno smiješe. Međutim, zlo pre ili kasnije bude kažnjeno i mi smo pronašli odličnu potvrdu toga.
Femina je za vas prevela zanimljivu priču iz knjige “Mala sreća“ ruskog psihologa Ane Kirjanove, koja će vas uvjeriti da na svijetu još uvijek postoji pravda i da kazna ponekad stiže vrlo brzo..
„Dama u finom bijelom kaputu mučila je drugu damu. Zapravo ne damu, već loše odevenu ženu s dečjim kolicima i devojčicom koja je nosila naočare. Bio je to u prodavnici. Dama u bijelom kaputu obraćala joj se vrlo ljubazno, puna pitanja i takođe puna saosjećanja, odmahivala je glavom, slušajući odgovore – kao učiteljica ili psihijatar dok sluša pacijenta:
– Zašto vaša djevojčica nosi naočare? Ah, slabo vidi, a šta da se radi! Da, odmah se vidi da joj jedno oko bježi. Moraće na operaciju, a možda joj ni to neće pomoći. A zašto ćuti? Je li stidljiva? Možda je autistična? Roditelji u početku misle da im je dijete stidljivo, a poslije se ispostavi da nije normalno. A čime se vaš suprug bavi? U današnje vrijeme je teško izdržati dvoje djece. Koliko samo koštaju jedne naočare! A koliko vam je staro mlađe, to u kolicima?
I skomno obučena žena je kratko odgovarala, jer vas takve dame naprosto hipnotišu. Teško ih se otjersti i otići jer one imaju u sebi nešto zapovedničko, što vas tjera da im se pokoravate. Znam takve. Zato sam im prišla, da pokidam te nevidljive veze, i počela sam da biram krompir.
Mama s djecom je iskoristila priliku da ode, a dama u kaputu mi je povjerljivo rekla: “Kolica su joj, iz nekog razloga, dobro zatvorena. Ko zna kakvo je čudovište u njima. Takvi samo bijedu rađaju!” Nisam odgovorila, izmjerila sam krompir i kupila odličan sladoled, zapravo tri komada. Bilo mi je teško na duši i zato sam ih toliko kupila, ali nije stvar u tome.
Dok sam kopala po zamrzivaču i tražila sladoled, dogodilo se sljedeće: dama u bijelom kaputu je uzela kanticu majoneza. I tek što ga je uzela u ruke, dogodilo se nešto nevjerovatno: kantica u njenim rukama je pukla, prosto eksplodirala!
Ukratko, došao je kraj njenom finom kaputu i divnom šeširu, kao i elegantnoj šminki – po svemu je prsnuo masni majonez. Šljis! – I sve je bilo u flekama. Svi su pojurili da je čiste i brišu pod, kao i zidove i proizvode na okolnim policama, jer je majonez šljisnuo na sve strane, koliko ga je bilo!
Sladoled sam, naravno, dala onoj mami s kolicima i djevojčicom s naočarama. Uostalom, i ja ih nosim. „Ljudi s naočarama treba da se pomažu!“ – rekla sam joj i svi smo se nasmijali. Smijala se i djevojčica Lena – rekla mi je da se tako zove.
I Lenina mama se smijala i otvorila kolica. U njima nije bilo nikakvo čudovište, već bucmasti dečkić rumenih obraza, koji je slatko spavao. I on će kod kuće doobiti malo sladoleda. Nekom sladoled, a nekom majonez na kaput. Jer neko to odozgo vidi sve…
(FEMINA)
